Ne znam
kada sam sa Vesne Parun i obilaska sveta rečima prešla na konkretno stanje Mome
Kapora. Možda je to imalo veze sa njim, mada iskreno nikakav sat mi nije stao
kada sam ga ugledala jer ja ni ne nosim
sat, čak šta više – umesto da mi nešto stane i Univerzum pokaže da se desilo
nešto bitno: moje srce je krenulo da kuca kao ludo. I nisu se pominjale nikakve avangarde, jedino
sam, možda, onda kada ne odlutam u neki drugi svet, ispisivala njegovo ime na
korici sveske – a možda sam i nekad nesvesno, čak iz drugogo sveta, to radila. I
nije on bio ni kao Vesnina ljubav iz detinjstva, ni cenjeni profesor na
fakultetu, niti osoba sa kojom je trebalo raditi inerviju i niti je bio moj,
niti sam ja bila njegova i nismo izgarali od ljubavi i topili se pogledima. Izgarali
smo za vreme u kome nismo živeli. Jer, da jesmo, možda bi se sreli čak u Vudstoku,
možda bi sada ovo pisali naši unuci ili bi možda neka moja unuka tražila unuka
moje nikad prežaljene ljubavi. Ovako nije ljubav. Može biti samo ugašena
cigareta, spuštena zavesa na sceni, čaša vinjaka. Može biti i pesma u kafani
ali nikako čovek čiji dan venčanja pamtim niti kakva detinjasta ljubav. On je
nesvesna požuda sa povremenom potrebom da mu umesto odgovora zakolutam očima
ili popijem lek za glavu. Otud ima više vinjaka i Mome Kapora u meni nego Vesne
i savršenih emocija. Otud želja da te stisnem za ruku, pogledam u oči i saspem
ti sve u lice, a ne da ti sačuvam zadnji ples, jer, nisi bio prvi pa nisam
sugurna da li ćeš umeti da plešeš, jednako dobro kao ja, do večnosti. A i greške
u koracima sam još kod Vesne naučila da ne praštam. A večnost je duga.
Нема коментара:
Постави коментар