петак, 30. јун 2017.

Poetika Ekspesionizma (i) Realizma. Kritika Eufemizma.

Ne znam kada sam sa Vesne Parun i obilaska sveta rečima prešla na konkretno stanje Mome Kapora. Možda je to imalo veze sa njim, mada iskreno nikakav sat mi nije stao kada sam ga ugledala  jer ja ni ne nosim sat, čak šta više – umesto da mi nešto stane i Univerzum pokaže da se desilo nešto bitno: moje srce je krenulo da kuca kao ludo.  I nisu se pominjale nikakve avangarde, jedino sam, možda, onda kada ne odlutam u neki drugi svet, ispisivala njegovo ime na korici sveske – a možda sam i nekad nesvesno, čak iz drugogo sveta, to radila. I nije on bio ni kao Vesnina ljubav iz detinjstva, ni cenjeni profesor na fakultetu, niti osoba sa kojom je trebalo raditi inerviju i niti je bio moj, niti sam ja bila njegova i nismo izgarali od ljubavi i topili se pogledima. Izgarali smo za vreme u kome nismo živeli. Jer, da jesmo, možda bi se sreli čak u Vudstoku, možda bi sada ovo pisali naši unuci ili bi možda neka moja unuka tražila unuka moje nikad prežaljene ljubavi. Ovako nije ljubav. Može biti samo ugašena cigareta, spuštena zavesa na sceni, čaša vinjaka. Može biti i pesma u kafani ali nikako čovek čiji dan venčanja pamtim niti kakva detinjasta ljubav. On je nesvesna požuda sa povremenom potrebom da mu umesto odgovora zakolutam očima ili popijem lek za glavu. Otud ima više vinjaka i Mome Kapora u meni nego Vesne i savršenih emocija. Otud želja da te stisnem za ruku, pogledam u oči i saspem ti sve u lice, a ne da ti sačuvam zadnji ples, jer, nisi bio prvi pa nisam sugurna da li ćeš umeti da plešeš, jednako dobro kao ja, do večnosti. A i greške u koracima sam još kod Vesne naučila da ne praštam. A večnost je duga.

Нема коментара:

Постави коментар