Da li da se okrene ili da nastavi svojim putem? Da li je to ona umislila ili je proganjaju utvare? Da li je moguće da i posle dvadeset godina nije zaboravila njegov smeh i te crte lica?
Da li je moguće da je stvarno iza nje?
"ti namerno si noćas tu, ja slučajno sam pijan, znaaj.."
Osmehivao se. Želi je, isto kao i ona njega, ali mnogo je ljudi na ovom mestu, sve sama suvišna lica, previše kamera i bliceva... A i njihovo vreme je prošlo...ili tek dolazi?
Ostaće bez svesti ako se okrene, il će umreti od muke ako se ne okrene. Ali on je previše blizu, čuje mu smeh, njenom srcu to prija više nego najlepša rajska melodija. Osluškuje korake, previše je ljudi na ulici, previše njih pravi bučne pokrete, lupaju cipelama o beton pa ne može ustanoviti da li je sam.
Svakim korakom sve je bliži, skoro da mu može osetiti parfem. I ovog puta ostaje bez daha, guši se u parfenu, guši se u prošlosti... Jegnom ga je pustila, sada neće!
Okreće se...
Srećni dani života. Bez životnih briga, sa samo običnim školskim obavezama. Neko je nešto lupio uz društvai ona ne može prestati da se smeje. Smeje se toliko glasno da njen smeh odzvanja ulicama. Dotrčava on...
"Magija, prepoznao sam te po smehu... Toliko se glasno smeješ da sam te odmah našao."
Da li je moguće da je stvarno iza nje?
"ti namerno si noćas tu, ja slučajno sam pijan, znaaj.."
Osmehivao se. Želi je, isto kao i ona njega, ali mnogo je ljudi na ovom mestu, sve sama suvišna lica, previše kamera i bliceva... A i njihovo vreme je prošlo...ili tek dolazi?
Ostaće bez svesti ako se okrene, il će umreti od muke ako se ne okrene. Ali on je previše blizu, čuje mu smeh, njenom srcu to prija više nego najlepša rajska melodija. Osluškuje korake, previše je ljudi na ulici, previše njih pravi bučne pokrete, lupaju cipelama o beton pa ne može ustanoviti da li je sam.
Svakim korakom sve je bliži, skoro da mu može osetiti parfem. I ovog puta ostaje bez daha, guši se u parfenu, guši se u prošlosti... Jegnom ga je pustila, sada neće!
Okreće se...
Srećni dani života. Bez životnih briga, sa samo običnim školskim obavezama. Neko je nešto lupio uz društvai ona ne može prestati da se smeje. Smeje se toliko glasno da njen smeh odzvanja ulicama. Dotrčava on...
"Magija, prepoznao sam te po smehu... Toliko se glasno smeješ da sam te odmah našao."
Prestala je sa gromoglasnim smehom i nasmejala se. Ipak ju je tražio. Poljubi ga u obraz. Drugarski. Još uvek su drugari.
Imala je osećaj kao da je čitavu deceniju okretala glavu. Da li da se nasmeje ili da ostane ozbiljna? Slučajno se okrenula ili namerno? Da li je ovo čekala tolike godine ili je samo trenutak životne slučajnosti? Ili sudbine? Da li je ovo sudbina? Je li sa njom? Koliko dece imaju? Nosi li neko dete njeno ime? Je l' ostareo? Da li mu je pogled isti? Hoće li biti srećan što je vidi? Je l' se i on nadao da če je sresti nekud? Ili je se, možda, ni ne seća?!
Sparno letnje veče. Otišla je sa drugaricama da popiju koji koktel. Dame piju koktele, ne pivo. Skoro je došla do tog saznanja, pa sada svake večeri pije neki drugi, i uživa u čarima pomešanog alkohola. Dosta je ljudi u klubu. Poznatih i nepoznatih. Koga briga za njih? Ona uživa u svojim najlepšim, neponovljivim godinama. Završila je školu, upisala fakultet. Samo još par sitnica i konačno će znati kakva je to nirvana.
"Kako si..."
"Šta radiš..."
Prolaznici i pitanja lete u vazduhu. Ćaska sa ljudima dok meša svoji nebo plavi koktel i razmišlja o pomorandzi na vrhu koktela.
"Da, da, čuli smo se, i on je upisao...." mehanički odgovara na sva pitanja, ne prestajući da razmišlja o pomorandzi zakačenoj na čaši.
"On se ženi..."
Odjednom, pomorandza više nije bitna, ni ceo nebo plavi koktel nije bitan. Ni ljudi, ni prostor. Zemlja je stala. Ne pomera se ništa sem njenog srca koje svake sekunde sve jače udara o njene drudi i svake sekunde je sve bliže da iskoči i utopi se u nebo plavom koktelu. Čak su joj i oči vezane nevidljivom niti za ugao u prostoriji. Ostala je nema, a zna da mora da progovori. Skuplja snagu.
"On? Maa daj, ne ubacuj me."
"Zaista! Ona je trudna, još malo i svadba, beba..." osmeh. On se smeši kao da joj je upravo rekao kako je napolju lepo vreme.
Odlazi.
Ona ostaje sama, nema, pored svog koktela.
Dobija napad smeha.
Oči. Jeste, to su njegove oči. Osmeh. Razvučen od uha do uha, sa borama ispod očiju. Onaj isti divan osmeh. Onaj isti svet u očima boje kestena. Staje. I ona je razvukla osmeh na svom licu, nikad iskreniji osmeh, čini joj se. I oči joj sijaju. I pomalo peckaju.
Ne sada suze, stanite!
KIša lije. Od ulica pravi reke. Oni su zagrljeni ispod njenog kišobrana. Toliko joj je lepo da joj se čini da od ove kiše ne postoji ništa lepše. Pričaju, smeju se... hodaju. Nailaze na najboljeg druga njenog bivšeg dečka. Gleda ih. Ma koga briga sad za to. Samo ga jače stisne uz sebe i nastavi da se osmehuje. Sjaj u očima je govorio sve.
Tolike godine je čekala ovo, toliko noći sanjala, toliko vremena provela maštajući, ne sme dozvoliti da joj suze sve pokvare. Gleda u nebo, ne bi li oči prestale sa peckanjem. Nebo je spas. Nebo je uvek spas.
Sedeli su, naslonjeni na ivicu kreveta. On je glumio DJ-a, a ona, naslonjene glave na njegovom ramenu, uživala u večeri. Novi ljudi, nova lica, nove priče, novi stan...novo društvo. Sve je to tako divno. Čak i vreme, hladni oktobarski dani i ljudi sa debelim zimskim jaknama... ma sve je tako čarobno.
"Moram ti pustiti jednu pesmu...."
Ćutala je i čekala da čuje šta to želi da joj pusti. Na ekranu se odjednom pojavljuju reči:
"ne smem da se zaljubim u tebe"
Supstila je pogled, sada već sigurna da suza neće biti. Osmeh je bio tu, ali kako je gledala oko sebe, tako se osmeh pretvarao u bol. Njega nije bilo. Nestao je. Stajala je u toj gužvi, ljudi su je zaobilazili, gurali da prođu, a ona je ostala nema i skrhana od ponovne propuštene prilike.
Ljudi su krenuli da se kreću tako brzo da ih nije mogla pogledom ispratiti. Sve brže i brže. Odjednom, ljudi su postali vreme koja prolazi, a ona nepomično stoji. Nema načina da ga zaustavi, ni snage da trči za njim. Ne oseća noge, ni ruke, ni svoje telo. A vreme prolazi.... Od tolike nemoći kreće da vrišti.
Budi je sopstveni vrisak.
Skače iz svog kreveta, mokra do kože, suze joj liju niz obraze.
Bože, opet san.
Нема коментара:
Постави коментар